Bivša oš „ Slaviša Vajner Čiča“ dobila je ime po velikom partizanskom heroju koji je ubijen u drugom svjetskom ratu. Škola se nalazila u sadašnjoj zgradi policije dok se 1959. g. nije krenula graditi nova školska zgrada koja se nalazi na Marijin dvoru. Priča kaže da je svaki učenik, tj. njegov roditelj dao vrijednost barem jedne cigle za izgradnju nove škole. Tako je nova škola sagrđena od dobrovoljnih priloga građana. Prvi ljetopis izgorio je u požaru tako da nedostaju tačni podaci o nastanku škole.
Ime Isak Samokovlija pojavilo se 1994. godine, tj. završetkom rata u BiH. Zbog političkih razloga ime Slaviše Vajner Čiče je postalo još jedno partizansko ime čija je vrijednost izgubljena.
Prva direktorica bila je Zagorka Kapetanović, a nakon nje dolazi Milka Komnenović. Direktori koji su uslijedili kasnije su: Duško Tanasković, Nedždet Nanić i sadašnji Kenan Vučijak.
Osamdesetih i devedesetih godina u našoj školi radio je kao zamjenik direktora jedan od naših istaknutih književnika Enes Kahvić, inače nastavnik matematike i fizike.
On je najduže vršio dužnost zamjenika direktora.
U našoj školi je tokom rata ljetopis vođen povremeno i bilježeni su samo bitni događaji. U to vrijeme učenici su radili pod teškim uvjetima jer je bila puna izbjeglica i često granatirana. Škola je nastavila sa radom i nakon završetka agresije renovirana je 2001. godine. Kabineti su dobro opremljeni i to omogućava uspješan rad učenika. Jedan od najopremljenijih kabineta je sigurno kabinet biologije i hemije. I danas,, kao i prije, iz ove škole izlaze budući ljekari, inžinjeri, profesori, trgovci, režiseri… pošteni ljudi.