O školi

Osnovna škola “Isak Samokovlija” radi u dvije smjene. Prva smjena počinje u 8,00 sati ujutro i traje do 13 sati i 10 minuta. Druga smjena počinje u 14,00 sati i traje do 19 sati i 10 minuta.

U školi je organizovan i produženi boravak za učenike od 1. do 5. razreda. Rad produženog boravka se realizuje od 7,00 do 17,00 sati, u dvije smjene.

Isak Samokovlija je rođen u Goraždu, tada dijelu Austro-Ugarskog carstva, 3. septembra 1889 u porodici sefardskih (španskih) jevreja. Njegova porodica se doselila iz Samokova u Bugarskoj, po čemu su dobili prezime Samokovlija.

Nakon djetinjstva provedenog u Goraždu, odlazi u Sarajevo i završava Prvu gimnaziju, te studira medicinu u Beču. Nakon studija, radio je kao ljekar u Goraždu, Fojnici i Sarajevu. Svoju prvu pripovjetku “Rafina avlija” objavljuje 1927. a dvije godine kasnije izlazi i prva zbirka pripovijetki “Od proljeća do proljeća” u izdanju Grupe sarajevskih književnika.

Početak Drugog svjetskog rata dočekuje u bolnici Koševo u Sarajevu gdje je bio šef jednog odjeljenja. Ubrzo dobija otkaz i biva prinuđen nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali sve Jevreje. Nakon proglašenja NDH zatvoren je od strane ustaša, te kasnije prebačen u izbjeglički logor na Alipašinom mostu u Sarajevu. U proljeće 1945. uspijeva pobjeći od ustaša koji su ga prinudno vodili sa sobom, te se krio sve do oslobođenja zemlje.

Po završetku Drugog svjetskog rata drži razne pozicije u bosanskohercegovačkim i jugoslavenskim književnim krugovima. Uređivao je književni časopis “Brazda” od 1948. do 1951., a poslije toga je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom preduzeću “Svjetlost”.

Na njegovo književno djelo mnogo je utjecalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu. Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovijedač poslije Kočića.

Umro je 15. januara 1955. u Sarajevu. Sahranjen je na starom jevrejskom groblju na strmoj padini Trebevića.

Bivša O.Š. „ Slaviša Vajner Čiča“ dobila je ime po velikom partizanskom heroju koji je ubijen u Drugom svjetskom ratu. Škola se nalazila u sadašnjoj zgradi policije dok se 1959. nije krenula graditi nova školska zgrada koja se nalazi na Marijin Dvoru. Priča kaže da je svaki učenik, tj. njegov roditelj dao vrijednost barem jedne cigle za izgradnju nove škole. Tako je nova škola sagrđena od dobrovoljnih priloga građana. Prvi ljetopis izgorio je u požaru tako da nedostaju tačni podaci o nastanku škole.

Ime Isak Samokovlija pojavilo se 1994. godine, tj. završetkom rata u BiH. Zbog političkih razloga ime Slaviše Vajner Čiče je postalo još jedno partizansko ime čija je vrijednost izgubljena.

Prva direktorica bila je Zagorka Kapetanović, a nakon nje dolazi Milka Komnenović. Direktori koji su uslijedili kasnije su: Duško Tanasković, Nedždet Nanić, Kenan Vučijak i sadašnja v.d. direktorica Emina Čerkez Čaušević.

Klikom na sliku otvarate galeriju slika na kojima možete vidjeti školski dnevnik iz 1909/10 školske godine.

Dnevnik

Osamdesetih i devedesetih godina u našoj školi radio je kao zamjenik direktora  jedan od naših istaknutih književnika Enes Kahvić, inače nastavnik matematike i fizike.

On je najduže vršio dužnost zamjenika direktora.

U našoj školi je tokom rata ljetopis vođen povremeno i bilježeni su samo bitni događaji. U to vrijeme učenici su radili pod teškim uvjetima jer je bila puna izbjeglica i često granatirana.

Klikom na sliku otvarate galeriju slika na kojima možete vidjeti slike škole iz rata
Škola u ratu

Škola je nastavila sa radom  i nakon završetka agresije renovirana je 2001. godine. Kabineti su dobro opremljeni i to omogućava uspješan rad učenika. Jedan od najopremljenijih kabineta je sigurno kabinet biologije i hemije. I danas,  kao i prije, iz ove škole izlaze budući ljekari, inžinjeri, profesori, trgovci, režiseri, pošteni ljudi.